Utjecaj elemenata za slinjenje na mehanička svojstva titana

Glavne metode jačanja titanskih slinjenja su jačanje čvrste otopine i jačanje disperzije. Prva je poboljšanje svojstava sličice povećanjem solidne otopine topljivosti α i β faza, a potonja je dobivanje visoko raspršenih α +β ili α+ intermetalnih spojeva kroz toplinsku obradu kako bi se postigla svrha jačanja. Titanova slinjenost: Teško je prilagoditi strukturu, a dok se nalazi na visokoj razini čvrstoće, još uvijek održava dovoljnu plastičnost i žilavost. Među α elemenata, Al ima najznačajniji solidan učinak jačanja otopine. β elementi koji se stabiliziraju preferencijalno se β fazi, pa β ima jaču snagu i tvrdoću. Prosječna čvrstoća sličice povećava se kako se β u strukturi povećava. Kada α faza i β-faza čine 50%, snaga doseže svoj vrhunac , Nastavite povećavati broj β faza, ali intenzitet se smanjuje. Za slitine otporne na toplinu koje se dugo koriste na visokim temperaturama, prisutnost neaktivnih eutektoidnih elemenata smanjit će toplinsku stabilnost materijala. Kada se približavate temperaturi faznog prijelaza, stabilnost tkiva se smanjuje i povećava se atomska aktivnost, što potiče omekšavanje metala. Stoga bi sastav titanskih sličice otpornih na toplinu trebao biti uglavnom α elementima i neutralnim elementima. Što se β elementima koji stabiliziraju kvalitetu, učinak je općenito loš. Samo oni elementi kao što su molibden i volfram, koji mogu snažno poboljšati silu vezivanja atoma titana, te silikon i bakar s većom transformacijom eutektoida, mogu učinkovito povećati toplinsku čvrstoću slitinke unutar odgovarajućeg raspona topljivosti. Titanijeva sličice otporna na toplinu trebale bi biti jednodnematne strukture, α se kao materijali za rad na visokoj temperaturi koriste α tipa ili gotovo α tipa.